Dani gitare
Galerija slika sa Dana gitare: link.
Dani gitare - kronika jednog uspona
Dani gitare privlače sve veću pozornost publike i kritike, kao što se vidjelo i u svibnju ove godine, a ipak ima naizgled neizbježnih podataka o njima koje ne znaju ni neki dobro upućeni. Na primjer: kad je sve to počelo? Prvi put se taj naziv manifestacije javio sredinom devedesetih, ali profesor Ante Čagalj, organizator i – uz nekoliko pomoćnika – glavni realizator tog projekta, smješta početak tog festivala već u kasne osamdesete. Još od tada njegovi učenici nastupaju kontinuirano, a 1996. je Čagalj glavninu tih nastupa koncentrirao potkraj školske godine. Od tada Dani gitare imaju i taj naziv, a formalni okvir su stekli još i ranije. Naime, Čagalj se u početku devedesetih prihvatio vođenja seminara gitare na Međunarodnoj ljetnoj školi na otoku Hvaru, koja je u organizaciji prof. Dobrile Berković–Magdalenić još za ratnih godina okupljala velik broj učenika i glazbenih pedagoga iz Hrvatske i inozemstva. Zatim je hvarski ljetni seminar dobio i nešto komorniji zagrebački nastavak, za zimskih praznika, kada Čagalj također vodi seminar gitare na Glazbenom učilištu Elly Bašić. Nema zapaženijeg hrvatskog gitarista mlađe generacije koji nije barem jednom sudjelovao na jednom od tih događaja.
Na toj manifestaciji su u početku nastupali isključivo učenici iz Čagljeve klase. Za njima su počeli pristizati učenici iz ostalih škola, ponajprije zagrebačkih, pa splitskih (taj je kontakt osobito ojačao osnivanjem gitarističke klase pri splitskom odjelu Muzičke akademije, u kojoj je prve studente do diplome vodio upravo Čagalj), a s pojavom hvarskoga seminara gitaristi iz cijele Hrvatske. Organizirani su brojni seminari naših istaknutih umjetnika (István Römer, Darko Petrinjak, Viktor Vidović), ali i nekih tada manje poznatih studenata, poput Zorana Dukića koji je tada tek gradio svoju iznimnu karijeru i, kako to već biva, bio najmanje poznat u vlastitoj domovini, te Edina Karamazova.
Uz Dane gitare vezuje se i procvat Čagljeve klase, koja je uvijek imala prilike biti na ishodištu događanja i novih informacija. Prvi značajniji iskorak napravio je Zagrebački gitaristički kvartet; slijedio je Robert Belinić, kome su (tada 15–godišnjaku) baš Dani gitare 1996. bili prvi značajan nastup na gitarističkoj sceni (osobno ću se dugo sjećati tadašnje briljantne izvedbe Papandopulovog Plesa br. 3). Ta dva primjera povukla su čitav niz ostalih, o čemu svjedoče iznimna koncertna aktivnost klase i uspjesi na natjecanjima.
Godine 1998. Dani gitare ugostili su prve inozemne umjetnike. Bili su to gitaristički duo iz Praga Lucile Skalníková i Ozren Mutak, te slovenski solist Tomaž Rajterič, profesor ljubljanske Akademije za glasbo. Godinu dana kasnije nastupili su Zoran Dukić i Carlo Marchione, kome je to bilo prvo predstavljanje hrvatskoj publici. Godine 2001. gost Dana gitare bio je Colin Cooper, glazbeni pisac i urednik vodećeg gitarističkog časopisa Classical Guitar koji je tom prilikom također prvi put gostovao u Hrvatskoj.
Veoma impresioniran time što je vidio i čuo, Cooper je Danima gitare dao snažan odjek u spomenutom časopisu. Classical Guitar je u listopadu 2001 naznačio Dane gitare kao jednu od tema broja na naslovnici. U opsežnu tekstu Cooper je pohvalio hrvatsku scenu kao nepresušno vrelo talenata, Čagljev organizacijski entuzijazam, te njegove pedagoške sposobnosti. U srpnju te godine objavio je veoma pohvalne kritike dviju festivalskih večeri, na kojima su nastupili Robert Belinić odnosno Zagrebački gitaristički kvartet, koji je tada integralno izveo Bachovo Umijeće fuge. U kolovoškom broju objavljen je članak potpisane autorice o Umijeću fuge za četiri gitare. U istome broju, u osvrtu na knjigu Bach – an extraordinary life koju je napisao čuveni čembalist Davitt Moroney (nakladnik ABRSM Publishing, London) Cooper piše: »Moroney kori ‘golem broj nepravednih obrada’ Umijeća fuge, za koje smatra da je namijenjeno isključivo instrumentima s tipkama (bez obzira na to što instrumentacija nije naznačena). Naravno, on je čembalist, ali nedavno sam čuo to djelo u obradi za četiri gitare, u izvedbi Zagrebačkoga gitarističkog kvarteta, i teško mi je zamisliti išta prikladnije. Ta je verzija iznijela svu glazbu, svu radost, sav humor, svu vještinu vrhunskog majstora potkraj njegova radnog vijeka.«
Ove je godine na Danima gitare nastupio lutnjist Edin Karamazov, čime je manifestaciji opet priskrbljena ekskluzivnost: bio je to, nakon više od desetljeća, njegov prvi nastup u Zagrebu, gradu iz koga je otišao sredinom osamdesetih kao gitaristički student, a vratio se kao lutnjist međunarodne reputacije. O velikom uspjehu Karamazova posvjedočila je Dodi Komanov (Vjesnik, 13. svibnja 2002.): »Bio je to prekrasan koncert, jedan od najposebnijih koje smo imali prigode čuti na zagrebačkim podijima.«
Zapitali smo se kako izgleda financijska konstrukcija takvoga festivala? Prema riječima prof. Čaglja – nikako. Sustavno ignoriran od administrativnih kulturnih tijela sve do ove godine, kada su pripomogli Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, festival jedva uspije pokriti troškove, školskim sredstvima i pomoću nekolicine sponzora, ponajprije tvrtke Formica i graditelja gitara Mirka Hotka. No, Dani gitare zaista jesu festival entuzijasta i nezaobilazna točka susreta za sve hrvatske gitariste kojih se pojavljuje sve više (upravo se Colin Cooper višekratno zapitao: »Pa gdje li nalazite sve te talente?«). I općeglazbena scena toga je sve više svjesna - Bosiljka Perić–Kempf je u Novom listu (13. svibnja 2002.) napisala: »U petnaest godina trajanja ova je manifestacija potvrdila svoju svrhu i razlog postojanja i potvrdila se kao jedna od rijetkih zagrebačkih oaza za umjetničke susrete i najfinije komorno muziciranje.« I za sljedeća festivalska izdanja pripremaju se nova iznenađenja i premijerni nastupi nekih novih umjetnika koje zagrebački glazbeni život tek ima otkriti.